Nogomet je dobra prilika za izlazak iz siromaštva

 

Bila sam velika kritičarka Svjetskog prvenstva u JAR-u, ali u smislu izgradnje duha nacije, to je fenomenalno, čak i za ona najsiromašnija područja, kaže Yasmin Sooka

 

 

Yasmin Sooka danas je direktorica južnoafričke Zaklade za ljudska prava, stručnjakinja za tranzicijsku pravdu i odvjetnica žrtava apartheida. U svojoj je domovini bila članica Komisije za istinu i pomirenje koja je osnovana nakon ukidanja apartheida i sudjelovala je u izradi Komisijinog završnog izvještaja. Ta Komisija trebala je ispitati i ustanoviti što jasniju sliku o uzrocima, prirodi i opsegu teških kršenja ljudskih prava za vrijeme režima apartheida u Južnoafričkoj Republici od 1960. do 1994. godine. Sooka je bila i jedna od tri međunarodne članice Komisije za istinu i pomirenje u Sierra Leoneu.

 

 

  

Nedavno je bila u Zagrebu na konzultacijama o nacrtu statuta regionalne komisije za ustanovljenje i javno iznošenje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji. Sooka je četvrta generacija useljenika iz Indije u JAR-u koji su, baš kao i domorodačko crnačko stanovništvo, bili žrtve apartheida.

 

– Komisija je stvorila važan narativ za zemlju i postavila temelj za izgradnju demokracije i vladavinu zakona. Razbila je i neke mitove prethodnih vlada, poput one da su se borili protiv komunizma, a da su oslobodilački pokreti u JAR-u komunistički i teroristički. Komisija je započela i proces prihvaćanja onoga što se doista zbilo žrtvama u našoj zemlji. Nadalje, jasno je ukazala da je režim apartheida bio bez ikakve legitimacije i da je Južnoafrička Republika bila u stvarnosti kriminalna država s eksadronima smrti koji su pogubljivali političke protivnike.

 

– Komisija je pokazala kakav su golem utjecaj imali rasizam i politika apartheida u Južnoj Africi. Pokazala je da ljudi iz različitih grupa, različitih rasa, mogu barem početi razgovarati međusobno. Znamo da trebamo socijalnu solidarnost ljudi iz različitih društvenih grupa jer ne možemo uništiti našu zemlju i moramo naći načina da komuniciramo i s našim neprijateljima.

– Apsolutno. Kako za vrijeme apartheida, posebno u 80-im i ranim 90-im, tako i za vrijeme tranzicije, praktično stanja građanskog rata. U to su doba ljudi ujutro ustajali, a nisu znali hoće li navečer biti živi.

– Problem su bili političari. Bilo je vrlo teško za ljude koji su vodili državu zasnovanu na apartheidu prihvatiti činjenicu da su vodili kriminalnu državu.

 

– Školske vlasti nastoje uvesti promjene u načinu podučavanja povijesti. Problem je što mi nemamo dovoljno studenata povijesti. Što se tiče samih programa, podučava se i ono što je radila i zaključila komisija za istinu i pomirenje, ali ako me pitate, mislim da ne činimo dovoljno na tome. Pitanje je kako uvesti bolji curriculum za ljudska prava u škole.

 

 

 

– Točno, ali imamo one koje zovemo »rođeni slobodni« i koji nikad nisu iskusili apartheid kao što mi jesmo. Ako ih se podučava o tom razdoblju, oni neće imati osjećaja za to razdoblje, a onda je u pitanju i kako ćemo stvarati socijalnu koheziju između mladih koji nisu iskusili apartheid onih koji jesu. O

 

Počeci političkog aktivizma   Koje je vaše najgore osobno iskustvo za vrijeme apartheida? – Imala sam deset godina. Moj otac bio je uključen u sportski bojkot jer je tvrdio da se ne može imati normalan sport u abnormalnoj državi. Bio je član Pokreta za nacionalno jedinstvo koji je bio lijevo u odnosu na Mandelin Afrički nacionalni kongres. Jednog jutra, u pet sati, našu kuću su opkolili pripadnici sigurnosti, sve su nas probudili. Tada nismo znali da su Ametima, glasovitog zatočenika, bacili s desetog kata i tako ga ubili. U njegovoj kući našli su popis imena i na tom popisu bio je i moj otac. Tog jutra pretresli su cijelu kuću, preokrenuli je naglavce. Moj otac nije dobio putovnicu nakon toga. Poniženje je bilo golemo, dijete gleda svog roditelja potpuno bespomoćnog. Umnogome je taj događaj »odgovoran« za moj politički aktivizam. no novo što nas razdvaja u društvu nije rasa, nego klasa.

Postoji li apartheid, na drugi način, danas u nekim segmentima društva, poput ekonomije ili obrazovanja jer teško je vjerovati da siromašno dijete iz predgrađa ima pristup makar srednjoškolskom obrazovanju?

– Samo jedan primjer: u JAR-u je još uvijek više od 90 posto zemlje u rukama naseljenika, bijelaca. Zemlja nije dana ljudima koji su posjedovali i pod različitim okolnostima izgubili. Otprilike jedna petina dionica u tvrtkama prešla je u vlasništvo crnačkog stanovništva. U obrazovanju mi ne možemo nadići dugotrajno razdoblje socijalnog inženjeringa, a upravo je obrazovanje ključno za to. Nova opasnost nije klasični rasizam, nego rasizam koji ima klasne konotacije. Naime, 60 posto stanovništva JAR-a su crnci, a 60 posto od njih su mlađi od 25 godina i mnogi žive u potpuno dehumaniziranim uvjetima.

 

– Ne u sljedećih pola stoljeća. Lojalnost prema strankama, zasnovanim na rasi, je iznimno snažna.

 

 

 

Govorili ste o podjelama u JAR-u. Upravo traje Svjetsko prvenstvo. Momčad JAR-a čine crnci, ali u stožeru momčadi su gotovo isključivo bijelci.

– To je zbog povijesti nogometa u JAR-u gdje crnci uglavnom igraju nogomet, a bijelci ragbi i kriket. Tek odnedavna u ragbiju se može vidjeti nešto više crnačkih igrača. Nogomet je prostor socijalne afirmacije crnačkog stanovništva i sredstvo pomoću kojega se pokušava izaći iz siromaštva, a za razliku od kriketa, nogomet možete igrati i ako ste siromašni.

– Dobivanje organizacije Svjetskog prvenstva doživjela sam kao vrst nagrade svijeta Nelsonu Mandeli. Što se zbiva zbog Svjetskog prvenstva, postaje simbol nacionalnog ponosa. Na jednoj razini to je bio povod za obnovu i izgradnje cesta i druge infrastrukture. Naravno, pitanje je da li je JAR trebao pregovarati s FIFA-om o nekim uvjetima i na taj način izbjeći korupciju. FIFA je apsolutno korumpirana, mi imamo slogan »svjetsko prvenstvo je naše, korupcija je FIFA-ina«. Zbog toga smo izgubili priliku za obične, male ljude da zarade nešto novca. Prodavačima koji uobičajeno prodaju svoju robu u blizini stadiona, zabranjeno je prodavati na točno određenoj udaljenosti od stadiona jer FIFA dopušta da samo oni koji plaćaju novac njoj, velike tvrtke, tamo prodaju svoje proizvode.

 

U smislu jedinstva ljudi i nacije ovo je apsolutno spektakularno. Bila sam jedna od najvećih kritičarki Svjetskog prvenstva znajući koliko novca je potrebno za organizaciju natjecanja, ali u smislu izgradnje duha nacije, to je apsolutno fenomenalno, čak i u najsiromašnijim područjima. Za mene je pitanje možemo li zadržati taj duh nakon Svjetskog prvenstva i iskoristiti ga da bismo ujedinili naciju i pobijedili siromaštvo. Siromaštvo samo po sebi nije nužno problem, ali kada postoje tako velike razlike kao u JAR-u, onda imate dvije države unutar društva.