Ubojice imaju svoje ime

Piše: Zorana DELJANIN

 

Ubojice devetero srpske starčadi likvidirane iz vatrenog oružja na kućnim pragovima 28. rujna 1995. godine do danas nisu pronađeni ni kažnjeni. Obitelji ubijenih civila koji u Oluji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta i danas vape za odgovorom tko su imenom i prezimenom ljudi koji su povukli okidače i pobili njihove roditelje. Jedan od najstrahotnijih ratnih zločina nad srpskim civilnim stanovništvom na području Šibensko-kninske županije, o kojemu policija još uvijek ne izlazi u javnost sa nikakvim saznanjima niti naznakama da su iti koraka bliže počiniteljima, među ostalima, javno je istaknut upravo u Kninu uoči Oluje u sklopu lokalnih konzultacija o osnivanju Regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje istine o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava na teritoriju bivše SFRJ koju su pokrenule udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Hrvatske, Fond za humanitarno pravo iz Srbije i Istraživačko-dokumentacioni centar iz BiH. Prvi puta pred javnošću, teška glasa i slomljen emocijama, svoje je svjedočanstvo iznio Jovan Berić, kojemu su u Varivodama ubijeni roditelji Radivoj i Milica Berić.

– Roditelji su nakon Oluje ostali u Varivodama.

 

Nisu htjeli napustiti svoju kuću. Ja i sestre bili smo s njima u kontaktu nakon Oluje. Mislili smo, najgore je prošlo. No, gotovo dva mjeseca nakon Oluje, 28. rujna, dobili smo vijest da su ubijeni. Otac, majka, stric i još petero komšija. Oni su ostali na svojoj zemlji, imali su svoj prag, ništa nikome nisu učinili – ispričao je Jovan Berić. On i njegove sestre podigli su tužbu protiv RH za naknadu štete zbog ubojstva roditelja, no Općinski sud u Kninu odbio ih je s obrazloženjem da je nepobitno da je obitelji počinjena šteta, ali se ne može utvrditi točan motiv ubojstva njihovih roditelja. Umjesto odštete za gubitak oca i majke, Berići su od suda dobili račun od 54 tisuće kuna na ime sudskih troškova. Žalili su se prije godinu i pol dana Županijskom sudu u Šibeniku, no do danas još uvijek nemaju nikakve informacije o slučaju.

 

– Drago mi je zbog ove inicijative i nadam se da će pomoći da se svi zločinci razotkriju. Moje roditelje nije Hrvatska ubila, nego pojedinci koje treba pronaći i osuditi imenom i prezimenom. Mi moramo živjeti, ne može se kolektivno osuđivati, ali upravo zato treba dovršiti istrage i otkriti počinitelje – smatra Jovan Berić. Javno slušanje žrtava, kakvo je održano i u Kninu – ističe Vesna Teršelič iz Documente, bitno je kako bi što više ljudi doznalo što se sve događalo u ratnom vihoru na prostorima cijele bivše Jugoslavije. Šutnju i poricanje treba prekinuti. Žrtve su, naglašavaju, jednake i ima ih na svim stranama. Lokalne konzultacije održavaju se diljem Hrvatske te ostalih država bivše Jugoslavije. Inicijativu je podržalo 150 nevladinih organizacija i 200 pojedinaca, članova i članica koalicije za osnivanje REKOM-a, a nakon konzultacija cilj im je prikupiti milijun potpisa i do kraja 2010. godine svim vladama i parlamentima država regije uputiti službene zahtjeve za osnivanje REKOM-a.

 

– Koalicija za REKOM imat će mandat istražiti, utvrditi i javno iznijeti činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i sudbinu nestalih na osnovi zajedničke volje vlada Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Slovenije. Samo utvrđivanjem svih činjenica i otkrivanjem istine možemo spriječiti da se zločini ne ponove u budućnosti, stvoriti razumijevanje i toleranciju i povratiti dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima – pojasnio je Eugen Jakovčić, regionalni koordinator Documente.

 

Knin nisu slučajno izabrali za održavanje lokalnih konzultacija i to uoči obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja.

 

– Želimo danas uspostaviti dijalog. Bilo je i otpora i različitih razmišljanja i stavova da nije još vrijeme da se te stvari iznose, da je proslava Oluje. Dijalog je mnogo važniji od svega što ovih dana čujemo, to su sve jalove rasprave o tome kakva bi trebala biti estradna proslava u Kninu. Želja nam je da dolazimo u sredine koje su bremenite ratnim problemima, koje imaju probleme u izgradnji institucija i izgradnji mira. I na ovaj način pomažemo – kazao je Jakovčić. Voditeljica Documente Vesna Teršelič ispričala je kako su se na putu prema Kninu zaustavili u Škabrnji, Nadinu i Varivodama.

 

– Poklonili smo se ubijenim žrtvama. Više nego ikada bila sam svjesna kako je teško govoriti o različitim stranama rata, govoriti veselo kako je oslobođen Knin, pozdravljati branitelje koji su oslobodili okupirana područja, a, istovremeno, drugi će se sjetiti da su tada bili u kolonama. Različita su stradanja u jednoj zemlji u istim danima i izazov je kako čuti i uvažiti jedni druge, kazala je Teršelič naglasivši kako obitelji ubijenih i nestalih ne mogu biti zadovoljne onim što su mogla pružiti suđenja jer se od 703 suđenja za ratne zločine njih 402 još uvijek vode protiv nepoznatih počinitelja.

 

– U suđenjima još uvijek ima problema. Odustaje se od kaznenih progona, oslobađa okrivljenike od plaćanja sudskih troškova. Predstoji još uvijek veliki posao u pogledu kaznene odgovornosti počinitelja, ali i političke odgovornosti. Ponekad postoji politička volja za procesuiranje ratnih zločina, a ponekad je nema. Pravosuđe mora imati zeleno svjetlo za procesuiranje svih ratnih zločina, kazala je Vesna Teršelič te navela kao primjer činjenicu da je Hrvatski Sabor uskratio zahtjev za pritvor Branimira Glavaša što je na koncu rezultiralo njegovim bijegom u BiH. Također, veli Teršelič, za 800 obitelji žrtava država nije dala naknadu štete već ih je umjesto toga dodatno kaznila i naplatila im sudske troškove. U Kninu su pred prisutnima svoje priče uz Jovana Berića ispričali i Radoslav Bobanović koji je za vrijeme rata zarobljen i mučen u kninskom zatvoru »Stara bolnica« u kojemu je tijekom više od mjesec dana najtežih zlostavljanja zadobio 12 prijeloma kostiju te brojne druge ozlijede.

 

– Tko nas je mučio? Mi to znamo. Znamo i tko nije i skidamo im kapu. Ne mogu svi Srbi odgovarati za sve, kao ni svi Hrvati. Zločini ne zastarijevaju, ali kao i žrtve i zločinci imaju svoje ime i prezime i moramo ih otkriti – smatra Bobanović.

 

Milena Perčin, predsjednica drniške udruge Žena tijekom četiri ratne godine bila je na okupiranom području u Drnišu u kojemu je ostala kao glavna medicinska sestra Doma zdravlja brinući se o pacijentima dok se većina stanovnika iselila iz grada, a »sumnjivu« jer je ostala uz bolesne i nemoćne na koncu ju je vojska odvela u policijsku stanicu u Kninu gdje je u samici provela 32 dana i bila podvrgnuta maltretiranjima, vrijeđanjima i prijetnjama, slomljene ruke, bez hrane, sve kako bi »priznala zašto je ostala u Drnišu i za koga špijunira«. To je samo dio ratne kalvarije Milene Perčin koja danas također smatra kako se samo zalaganjem za istinu i suočavanjem s prošlošću može krenuti dalje.

– Nisu svi ljudi krivi, s jedne i druge strane. Dok god se ne utvrde odgovorni pojedinci, a ne da se krivnja svaljuje na kompletne nacije, do tada nema suživota i postoji bojazan da ekstremisti ponovo zavladaju našim prostorima – smatra.

 

Na konzultacijama je bio i SDSS-ovac Ratko Gajica koji je nakon saslušanja žrtava kazao da među običnim građanima postoji veliki kapacitet za pomirenje, no smetnja tom procesu je manipuliranje ljudima, dok je Tomo Aračić, predsjednik Zajednice iseljenika Hrvata prognanih iz BiH istaknuo da političari pružaju otpor u traženju nestalih. Eugen Jakovčić iz Dokumente naglasio je da su toga svjesni te da se to vidjelo i u Kninu, u kojemu na konzultacijama nije bio nitko iz zakonodavne i izvršne vlasti. No udruge i pojedinci okupljeni oko koalicije za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava na prostoru bivše Jugoslavije ne odustaju. Jer, poručuju, samo istinom temeljenom na činjenicama, prekidanjem šutnje i javnim govorenjem o zločinima može se graditi budućnost mira.

 

6.8.2009 Novi list